Šta bi čovjek mogao pametno promisliti u uzavreloj atmosferi ljeta. Možda gdje će smočiti tur i odahnuti od sparnog, ljepljivog, vazduha.
Ili bi mu bilo ipak bolje da se bavi carstvom ideja.
Dva vječita protivnika u meni. Praktičar i idealista. Nanišanjeni obojica nebeskim kopljima pa ni jedan nema dovoljno snage da stasa i svrgne onog drugog, uzme ga pod svoje.
U krizama koje donosi srednja životna dob ta borba je i žešća, ostavlja tragove, sa više kolateralne štete.
Uzavrela atmosfera ljeta nije pogodna za razmišljanje o smislu borbe sa samim sobom. Ali, kao i obično, privlače me klizavi pločnici, tanak led, ivice.
I glas u meni viče: Quo vadis? Qou vadis?
I nametnu mi se sasvim luda misao – vraćam se.
Odakle? Kome? Gdje sam bila?
E, to je već enigma koja pristaje ovom godišnjem dobu, sasvim.
Mada, moram priznati, teže je vraćati se nego ne znati gdje ideš.
A putevi do pakla su popločani, znate već čime.
U pamet.
Ja cijeli život mislih da ti se blog zove Lovac u žitu. Tek sad vidim piše LoNac! 😂
E, to ti je evolucija 😅
(Zvao se Lovac u žitu, iako nikad nisam prerasla moto te knjige, ipak se desila promjena koja mora biti vidljiva i ovdje radi praćenja unutarnjih tokova/tikova svijesti.)
Eh, ljeto bi trebalo biti ispunjeno puno plitkijim mislima.
Šta tek čovjek da očekuje kada dani budu mnogo kraći?!
Rijetko razmišljam o vremenu izvan vremena kojem trenutno svjedočim. Tako da nemam pojma kakva ću biti kad dani budu kraći i kakvim mislima će biti ispunjeno to vrijeme 😊
Mada pouzdano znam da se tamo negdje oko Miholja u meni probudi nešto…tada sam neuračunjljiva i misli uopšte nema 😁