Vidim zanimljivih tema na blogu oko opisivanja sebe, odmah sam se bacila na posao da vidim koje riječi će mi doći na slova moga imena, i gle li čuda, sve nešto fino, empatija, mir, iskrenost, radoznalost, autoritet…
Hm…posmatrač me poprijeko gleda i kao da kaže: “Odvadi malo!” 😅
Drag mi je, više mi je on pomogao nego bilo ko ko je pokušao da me sagledava iz svojih uglova.
Osvijestiti posmatrača je najbolje iskustvo u radu sa samim sobom.
Međutim, ima jedna bitnija stavka u kontekstu teme, a za koju sam iskreno zahvalna svom duhovnom učitelju.
Skrenuti fokus sa sebe, ne baviti se sobom, jer time umanjujemo značaj uma, ega.
Čudesno je kakvi se svjetovi otvore čovjeku kad isklizne iz začaranog kruga bavljenja sobom, kad se otkači sa obrasca po kojem umnožavamo “spoznaje” o sebi, kvasamo, pušemo balon koji mora doći do vrhunca i – puknuti.
Sa vjerskog aspekta, svaka tvrdnja koju o sebi izreknemo, doći će na ispit, stvarno će biti iskušana naša snaga i naša uvjerenja. Ne kažem da čovjek ne može položiti ispit, “dokazati” da je tako kako tvrdi, kažem da je mnogo lakše djelovati, biti…bez izazivanja da se naše snage testiraju. Jer, poraz u tom slučaju je bolan.
I…čovjek nije završen proces sve dok diše…
Lovice, zar nije dobro poznavati sebe?
Ako se neko bavi sa sobom, jel misliš da je to egoistično?
Pozdrav🍀
Naravno da je dobro (u)poznavati sebe, @senorita, pošto nismo završena priča, teško je samog sebe uhvatiti za rep, imati konačne odgovore i cjelovitu sliku okačenu i uokvirenu u idealnom ramu.
Nije svako bavljenje sobom egoistično, ono koje ide u smjeru osvještavanja svojih i svijetlih i tamnih strana i koje teži objektivizaciji i učestaloj svjesnosti u djelovanju je neophodno da bismo iole živjeli harmoniju sebe sa prirodom i bićima kojima smo okruženi.
Osvijestiti svoje slojeve, um/ego, posmatrača, svoje istinsko biće, našu suštinu, je dramatičan poduhvat za svakog čovjeka, jer podrazumijeva suočavanje sa zabludama kojima smo bili vođeni kroz naučene obrasce/matrice/ samoposmatranja u kojima emaniramo obično ono što dolazi od uma, a što nas vodi u stalnu borbu sa suprotnostima; umjesto prihvatanja, um se opire prirodnom tijeku života i stvara nepodnošljivu patnju.
On nas drži na lancu očekivanja, želja, prohtjeva…robi nas posebnošću, višom vrijednošću, nižom vrijednošću, tvori mala božanstva, žrtve, kako se ko uspije nametnuti ritmu i okolnostima života.
Čini sve da nas udalji od naše suštine i svaki pokušaj da ga osvijestimo počinje sa jakim otporom i argumentacijom kojoj bi pozavidjeli najbolji filozofi.
Stoga je to zahtjevan zadatak za svakog od nas pojedinačno. Dugoročan i zanimljiv, nimalo ugodan. Ugoda dolazi tek kad se promoli svjesnost. Ona je poput svjetlosti koja se pojavi nad nama i okolo nas, sa užasom i fascinacijom je doživimo, jer vidimo realnost koju nikako nismo očekivali i koju nam je naš um vješto upakovao u neprozirnu foliju.
Odmotavanje je totalno cool i igra može da počne…🖐💜
Ću stavit sa nicka
-mistik
-iritantna
-sputana
-tolerantna
Ali, slažem se, sve je klimavo bez testa, zato je najbolje kad s vremena na vrijeme sebe počastiš peharom da si savladao najvećeg i najružnijeg sebe. Moja divna i draga profesorica jezika se zvala kao ti.
Preziva li se profesorka Meša ili Mešanović?
Mistična, i ja bih to rekla, iritantna, hm, ne bih rekla, insistirajuća, da.
Sputana, da, samosputana.
Tolerantna, da. Talentirana, temperamentna, tajnovita, i začudo – tiha /voda brjegove valja/.
Pehari s vremenom prestanu biti važni. Samo svjesno življenje je pehar. 🖐💜
Morala bih ispisati A4 da dam asocijaciju na svako slovo🤣
Nego, evo po dvije asocijacije, fine, kao što kažeš, kontra i neke neodređene:
labilnost, lakoća;
svjetlost, strast;
vjernost, vrijednost;
nada, nepoznato;
analogija, agresija;
trud, tačnost;
jačina, jara;
astral, anakonda (odakle mi ovo😁?);
etika, empatija.
Što se tvojih asocijacija tiče, sagledanih iz moga ugla, empatija, radoznalost i autoritet potpuno stoje, a mir i iskrenost ne. Ustvari, mir i iskrenost donosiš drugim ljudima, ali ne i sebi.
U drugom dijelu posta stavljaš upitnik pred upuštanje u igru, obavezuješ prije obaveze, strašiš prije straha, a to nije my cup of tea.
Srce je nježno i jako, ružičasto i kuca, nije stvoreno i zahvalnost prema Njegovom Tvorcu nije zaslužilo srednjovjekovne doline suza i samobičevanja. To su satanske varke, ode tminama i bizarnosti i to nikako ne volim.
Može proći i biti umjetnički zanimljivo u fantazijskim horror tekstovima, ali je u praksi, a posebno kao cod u ponašanju, baš nakaradno.
Hm, tek sam vidjela ove komentare, ne znam više kako ovo funkcionira.
Imat ću da razmislim i odgovorim vam, moje dame. Izvinite što nisam odobrila komentare kada su pisani.
Lojalnost, spremnost, vrijednost, jednostavnost, toplina, enigma, anagram, analiza, nada (izražena)…
Zanimljivo je kako vidiš mir i iskrenost. Suštinski imam mir, možda ne znam još upravljati njime na adekvatan način, a za iskrenost, samoiskrenost se borim 🙂
Za drugi dio grubo je reći da je promašena poenta, bolje je reći, neshvaćena, jer nisam imala umijeća da napišem jasniju postavku onoga što sam hjela reći.
Odgojna komponenta svetih knjiga je dirljiva i podsticajna i žalosti me da to ne znam prenijeti na način kako razumijem. Nikako kao dolinu suza, samokažnjavanje i sl. Daleki su mi i strani takvi koncepti.
Primjera takvih je mnogo:
“Mi ćemo vas provjeravati, sve dok ne ukažemo na borce i strpljive među vama.” (Kur'an,Muhammed,31)
Biblija:
“Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: “Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?” To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.” I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: “Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?” Ona reče: “Nitko, Gospodine.” Reče joj Isus: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.”
Oni čovjeka podstiču na oprez da se ne ogriješi sam o sebe, da se ne oholi i ne rasipa svojom snagom, znanjem, umijećem, jer u trenu “kušnje” njegova strpljivost je ključ. A teško je razviti strpljivost bez borbe. Sa sobom.
Aaaaa, pa vidi komentare, tek sada vidim😊
Nada mi je od svih tih najdraža, drago mi je da je prošla “filtere” i tvoje analize.
Što se tiče mira… hmm, moguće, baš moguće. Nisam uopšte razmišljala tako, razmišljala sam isuviše linearno. Da, da, zaista bi tako moglo biti, da još nemaš sasvim izgrađenu vještinu upravljanja mirom (uh, kako sjajno primijećeno)!). Možda čak spoljni utisak pojačava takav dojam u odnosu na ono što se zaista odigrava unutra.
Čovječe, ovo je toliko široka i važna postavka da zaslužuje dobru, dugotrajnu analizu.
Moja Lovica i njene fantastične, iskričave ideje🥰🧚🏼♀️
Moguće je da je promašena poenta, ali zaista mi je drugi dio zvučao veoma strogo, rigidno, nekako u strahu.
Nemoj da te to oneraspoložuje, za riječi u punom kontekstu potrebno je vrijeme da se smjeste tako da teku i ukažu na sve fine nijanse, moguće je da ga jednostavno nisi imala dovoljno kada si pisala.
Pomenula si u tom drugom dijelu izazivanje. Ok., možda sam ja to previše linearno smjestila u kontekst straha, možda je zaista i razlika u kulturološko-vjerskim miljeima (školama) iz kojih potičemo ti i ja. Možda ti u kapacitetu svoga iskustva poznaješ više primjera ili si tu pojavu prosto više analizirala i osvješćivala nego ja.
(osjećam da se komentar širi i širi😊)
Hajdemo ovako, izravno, pa kada budeš imala vremena koriguj i izruži šta ne valja.
Ako je potrebno da se bojim, ne bojim se ja Boga zbog Boga (ne volim tu kovanicu strahopoštovanje, poštovanje je poštovanje tek kada je neuslovljeno), nego zbog sebe. Nije onda ni da se bojim sebe kao sebe, nego sam oprezna spram svojih značajnih postupaka (u strahu se ne razmišlja trezveno), a onda me je zaista strah (ličnost mi je tako struktuisana) što znam da se ovo značajni postupci temelji na mojoj procjeni. Šta je to zaista manje značajno od značajnog; tu mogu dizati ili spuštati ljestvicu po nahođenju toliko (do ekstrema) da to bude zločin protiv života i samog življenja u oba slučaja.
“Mi ćemo vas provjeravati, sve dok ne ukažemo na borce i strpljive među vama.” (Kur'an,Muhammed,31) – I vidiš, ja ovo shvatam kao ono što će se desiti u svakom slučaju. Karakterisali mi sebe ili ne kao one koji su borci i strpljivi. Šta imamo od toga da ništa bitno o sebi ne preturimo preko usta ili da objavljujeno da je stanje nepovoljnije nego što jeste (ponašajna “skromnost”, a ustvari svjesna laž, bar u datom trenutku)?
Živimo, trudimo se, postepeno osluškujemo i ispravljamo, ponovo razmislimo i izvinimo se, nekada malo pustimo vremenu, oprostimo… (“i oprosti nam dugove naše, kao što i mi opraštamo dužnicima svojim”).
Po meni, izazivanje može biti i odbijanje da se ljudski identifikujemo riječima u ovome svijetu smatrajući tako da ćemo, eto, postići da budemo manje iskušani. Ma zar? Bićemo iskušani onoliko koliko ćemo biti iskušani, to je nama nedostupna oblast (ne nužno zabranjena za razmišljanje, nego nedostupna), to je diskreciono pravo dragog Boga i to je tako. Malo me ovo podsjeti na Rarinu ponašajnu pojavnost na način da se totalno uzdržava reći za nekoga da je dobar. Mogu shvatiti izbjegavanje da se za nekoga kaže da je loš, još teže zao, ali da baš do u detalj pazim da ne kažem da je neko dobar? Ne znam, to mi je nekako postavka da se od čovjeka očekuje da bude nešto što čovjek nije. Čovjek je čovjek, njegovo je i da luta u rasuđivanju, da ne zna, da nije u mogućnosti ni spoznati neke stvari i šta sada, šta ima veze? Neće se ljudima otkriti kakvi su prema parametrima za anđele koji nemaju slobodnu volju, nego prema parametrima za ljude. Postoje i te škole susprezanja ljudskosti, ako me shvataš, a znam da me shvataš, a sa tim se ništa neće postići, jer tu nema trgovine. Biće onako kako dragi Bog odredi, pa uznosili mi svoj ego riječima ili ne uznosili. Na koncu, imaš i otvorenih pričalica, što na umu to na drumu i više od toga, uvijek je svačega nečega viška u tim riječima, a fantastični su ljudi za svoje okruženje – velikodušni, topli, spremni pomoći, osjećajni.
Da zaključim, nema sa ovom Božijom odredbom nikakvih trikova – farbali mi to ovako ili onako, nazivali to izazivanjem ili ne, bićemo iskušani onako kako to dragi Bog odredi i to je to.
Zato osjećajmo i mislimo dobro i trudimo se da se to reflektuje u svakom našem postupku, u dobroj vjeri.
Podsjeća me tvoje unutarnje osluškivanje na stanje Rabije Adevije, bila je specifičan primjer mistika i žene koja je rušila tabue.
U mom slučaju je naglašen racionalni pristup okeanu mističnog u meni, oko mene…koči me, stjerava me u kut, ne da mi da dignem branu u vazduh i da potečem…
Ne mogu reći da je to strah i oprez. Onako ogoljeno kazano, ja ne znam. Ne znam, još ne znam da tečem mirnim tokom i ne napravim štetu na mladom bilju i baštama i voćnjacima.
Avaj! Divni su pogledi na ovaj svijet i njegove ljepote. Guši me i pritišće, mrvi mi kosti, vodenički kamen mog racia.
A srce…srce ćuti šum Okeana. Mirno i sneno. Zaljubljeno u Njegov nedogled.
Glede “izazivanja”, nismo isti u reagovanju kada smo svjesni i kada smo pod uticajem uma i onoga što on nameće kao nužno i bitno u trenutku kada se dešava incident, iskušenje.
Svjesnost nas čini “tupim” od emocija, ne u smislu da ih ne izražavamo, da ih nemamo, čini da znamo kako da ih kanališemo da ne oštete, ne počine zulum/nasilje niti nad nama niti nad drugim ljudima.
Dakle, ne radi se o tome da čovjek ne treba da bude čovjek sa svim svojim snagama i slabostima. Nego da u datom trenutku ZNA šta će uraditi sa njima bez obzira na ono što se dešava u njemu.
U tim trenucima je borba sa sobom i silama koje nas sačinjavaju najžešća i najteža.
Zato, svjesnost ne izaziva. Ona nema uopće taj poriv. Izaziva um koji želi, hoće da se potvrdi pa i kroz najtananije iskre ljubavi koje može ćutati čovjekovo srce, a to je ljubav prema Bogu.
Da bi došli do svoje suštine, to sve mora da izgori.
Gola svjesnost je samo naše biće kojemu ništa ne znače ni strah ni strahopostovanje niti bilo koji konstrukt izgrađen za um koji ne može funkcionisati drugačije doli da se suspreže, boji, e da ne bi oslobodio svoje najmračnije idole zbog kojih nastupa nered/fesad kako u čovjeku tako izvan njega, u svijetu.
I – indudividualizirana
v – visprena
a – apatična 🙁 ovo je u koliziji sa visprenošću, ali, eto, živim u vlastitim protutječnostima nekako
n – nepredvidiva, naivna, nabšušurena i našušmurena
a – avangardna, i ovdje ti malo ličim
Meni zvoni jedna narodna dok čitam tvoje asocijacije: Trava Iva od mrtva pravi živa 😅❤