Hum i Zahumlje

Podno Huma, tamo gdje zveči vjetar i šišti voda, gdje se sudaraju munje i zaprepašteni jablanovi, gdje žilje urasta u kamen, a iz kamena izvire voda, živjela je tihim životom porodica Humera, sa svojim brojnim potomcima.
Njihov tihi život nimalo ne podrazumijeva da nije bilo radnje, drame, uspona i padova…Naprotiv. Tihost života izvirala je iz sposobnosti svakog od njih da zauzdaju svoje najsilnije porive i upravljaju njima na način da ih pretvaraju u kreativne saveznike pomoću kojih su gradili čarobna zdanja od kamena, krletke od, gromom spaljena, jablanova stabla, strune za najfiniji zvuk kakvog gudačkog instrumenta ukradene iz repova divljih konja, mostove, fine tkanine i poneku tajnu majstoriju suživljenja sa bićima izvan njihove dimenzije.


Otac, Gegon, posmatrao je svoju djecu, proučavao je njihove karaktere i svakome bi od njih darovao po jedan predmet sa ciljem da dijete odgonetne tajnu tog predmeta i nauči upravljati njome. Svi su se morali zavjetovati da će tajna ostati tajna.


Šar je dobio sablju, Nidora pero ptice, Ezra je zadivljen objema rukama obuhvatio prozirni dragi kamen čiji su vrhovi sa obje strane svjetlucali poput krijesnica, Sefora je stidljivo uvezivala u dugu kosu crveni šal, Kair, kao opsjenjen, mirisao je sadržaj iz malene bočice koju je pažljivo držao u rukama…
Bilo je to petero najmlađe Gegogonove djece koja su dobila svoje inicijacijske predmete i pred njima se tek otvarao put ka sazrijevanju i razumijevanju života.


Bio je zadovoljan što je ispunio i taj zadatak koji ga je posljednjih mjeseci dobro namučio. Znao je da će doći vrijeme bolnih rastanaka, a ipak se radovao što će svako od njegove djece naći svoj put.


U desnom uhu začuo je kikot pa se žurno uputio u svoju skrovitu sobu koju je njegov pradjed isklesao u stijeni. Ušao je žurno i prislonio dlanove na sjeverni zid. Zid se počeo pjeniti i dimiti u isti čas i Gegon se utopi u njega i tek što trepnu nađe se u Zahumlju, u društvu Vilenjaka i Vjevera.


Vjever se svaki put kostriješio kada bi ugledao Gegonovu sjenku, ali ovaj put ostade pribran i ne dozvoli da se Gegon još jednom gromoglasno nasmije njegovom repu.


Vilenjak mu poželi dobrodošlicu i sva trojica se smjestiše na leđa krilatog konja i krenuše na put.


(Gdje bi mogli zajedno putovati ljudi, vilenjaci i životinje, čarobnjaci? Koji bi to svijet mogao u sebe primiti sva čudesa zemlje i nebesa? Koji bi to um mogao pojmiti da se ne razjedini? Koji bi to razum razumio i što bi s tim naumio, izumio?
Koji, ako ne ovaj? Naš svijet, tako malen za histeriju koja njime vlada, a tako velik za bića željna sklada. Naš um, naumljen da izumijeva. Naš razum, izumljen da razumijeva.)

Sablja

Vjever se meškoljio u blizini Gegona. Vilenjaka je zabavljala njegova razdraženost, ali se uspijevao kontrolisati da ga ne zadirkuje. Kao usput, upitao je Gegona zašto je Šaru, tom nježnom mladiću, poklonio sablju. Začuđen, Gegon se okrenuo i pogledao ga upitnim pogledom: “Zar ne znaš?”

Vilenjaku nije bilo neugodno, smiješio se i raznježeno reče: “Ne znam. Nije u mojoj prirodi da znam ljudske tajne.”

Ispod njih se pružao veličanstven pogled na stabla jako olistala i rijeku čije su se pritočice zrcalile na proljetnom suncu. Ponegdje bi vidjeli ljude odjevene u odjeću koja je nalikovala šumi, nekakve čudne kućice koje su se kretale, čuo bi se poneki mukli zvuk koji je Vilenjaka podsjećao na zvuk livenih topova koje je mnogo kasnije viđao izložene kao vrijedne eksponate i čuvare historije.

Šutjeli su neko vrijeme.

Gegon prekide tišinu riječima: “Šarova priroda je divlja i neobuzdana, iako spolja djeluje kao nježan mladić. Glad njegove duše je velika, morat će naučiti da je nahrani samilošću. A to neće moći naučiti dok ne primi udarce koji će ga prisiliti da upotrijebi svoju sablju. Ili da je zauzda.”

“Oče, oče!”, vikao je Ezra.

“Opet si zaspao! Propustit ćeš zalazak sunca.”

Gegon se uspravio na drvenom trijemu na kojem je počinuo i zamišljeno se zagledao u pravcu zalazećeg sunca, sa usnama spremnim da nešto kažu, ali duha još zadihanog na povratku iz Zahumlja.

lovica
„Sad svejedno, stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom žitnom polju. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini...nikog odraslog, mislim...osim mene. A ja stojim na samom rubu neke grozne provalije. Što mi je dužnost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji..hoću reći, ako netko trči ne gledajući kuda ide, ja moram iskrsnuti odnekud i uloviti ga. To je sve što bih radio čitavog dana. Da budem takav neki lovac u žitu. Znam da je to ludo, ali to je jedino što bih doista želio biti.“

2 komentara

  1. Malo eksperimetišem 🙂
    Jesen dolazi i lišće zlati, vrijeme čarolije priziva Vilenjaka da se spusti u moje desno uho i po mogućnosti ugura i Vjevera unutra…
    Prisluškivanje njihovih razgovora sa pogledom na umiruće ljeto je sjajan bijeg od crnih hronika i politike 🙂

Komentariši