Trbušna filozofija

Srna, krupnih očiju, istrčala je pred automobil i stala. Ukopala se na mjestu i uputila mi jedan dugi pogled. Za pamćenje.

Uživala sam u susretu, sve dok se nije naglo trznula i skočila uz visoku među, u šipražje, još jednom se osvrnula i nestala u njemu.

Kako lijepo biće, kako lijepa životinja.

Lovci koji ih love, ubijaju, ne vide njihovu ljepotu. Ne vide ukras prirode. Kao vukovi, medvjedi, divlje mačke…što ne vide ništa osim poriva da utole glad.

Ne bi bilo problematično u svijesti lovca da lovi da bi prehranio sebe i porodicu, ali sve je manje tog bazičnog poriva, a sve više potreba da se prolije krv, osvoji trofej, upotrijebi nož, zguli koža, lome kosti.

“Da sam ja neko…” svim lovcima bih oduzela oružje i noževe i zamašćene ruksake i municiju, a upregnula bih ih da svake zime hrane izgladnjele životinje i brinu o njima…Da osvijeste ljepotu življenja i drugih bića i da je samo glad okolnost kada im ta bića mogu poslužiti kao hrana. Glad tijela, a ne glad duše.

Glad duše je razorno zlo ako se hrani krvlju i niskim porivima koji dolaze iz naduvenih stomaka.

Ima li veće nesreće za čovjeka, umno biće, da mu glavna životna briga bude da udovolji svome stomaku?

lovica
„Sad svejedno, stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom žitnom polju. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini...nikog odraslog, mislim...osim mene. A ja stojim na samom rubu neke grozne provalije. Što mi je dužnost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji..hoću reći, ako netko trči ne gledajući kuda ide, ja moram iskrsnuti odnekud i uloviti ga. To je sve što bih radio čitavog dana. Da budem takav neki lovac u žitu. Znam da je to ludo, ali to je jedino što bih doista želio biti.“

3 komentara

Komentariši