Bejne

Između nas je mnogo tebe i malo mene stalo…

Trepere mlade vrbe na vjetru studi, mrazom sprženi izdanci prkose nebu zagledani u zemlju…

Lađe se lome o grebene bremena ostalih iza onih sa čijih su leđa davno svrgnuta.

Pokajnik sam, težak i raseljen…u klance duboke stremi mi nefs, a ruh se pogledom bori…da nebo ne umori…da stub ne obori…

Pogledaj!

Šta je između zemlje i neba?!

Vapaji!

Nade!

Barikade.

Dok još kasno nije…ničice padni i sravni zemlju s nebom. Između nema ništa s te tačke gledišta.

lovica
„Sad svejedno, stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom žitnom polju. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini...nikog odraslog, mislim...osim mene. A ja stojim na samom rubu neke grozne provalije. Što mi je dužnost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji..hoću reći, ako netko trči ne gledajući kuda ide, ja moram iskrsnuti odnekud i uloviti ga. To je sve što bih radio čitavog dana. Da budem takav neki lovac u žitu. Znam da je to ludo, ali to je jedino što bih doista želio biti.“

Komentariši