Zapis o jednoj noci

Duboka nocna ura…

Djeciji sapat…

Huk vjetra…

Krckanje granja starih stabala…


U dubini šum života, šumnost krvi, igra uma, planovi za nepostojeće bivanje nekada, negdje, grickanje kostiju, miris borovine i probudjenih trava…Lavež, pospan i odsutan…Kao zijevanje covjeka koji se tek probudio iz dugog sna…


Nasuprot željama, mislima, htijenju, hinjeno htijenje me vreba, i ne znam za njega, a osluhnem ga u propadanju kroz dugi lavirint noci dok dusa sanjiva biva i trpi.


Trpi trnje udiveno pod kozu, poput onih bajnih čipova o kojima raspravlja besposlen svijet. Čipovani smo na razne načine, a ne znamo niti jedan kako da svučemo slojeve kože koja je kontaminirana raznim instrumentima, čak nam neki služe i kao ukrasi. A sve u svrhu da se identifkujemo, da pripadamo necemu, nekoj ideji, grupi, kojecemu.


A nad nama samo jedan zakon vlada.


Kroz vrijeme nepromijenjen. Ustrajno nas oblikujuci po svome. Pri svakom otporu bivanju, razjare se u nama vatre, ponori se prodube, praznina razjapi ralje da proguta pobune.


Skoro krisom naginjem se nad bezdane i posmatram kako se to pada… Pogled mi pada i pada…strovaljuje se…nigdje grane na koju bi se zakacio i odahnuo…oblaka na kojem bi usnuo…Strahota jedna je udobnost u iluziji i obmani u koju nas uljulja nasa vlastita zona komfora.


Noc se produbljuje…Ide ka svome vrhuncu…I najtamnija ima svoje jutro i svoj dan.


Stotinjak metara iznad, šum, ritam nekog nepoznatog mi života i bivanja. Djeluje zastrašujuće dok ga čulima osluskujem…


Iznutra, bice, osjeca gibanje poput disanja, bez nauke i razmisljanja, disanje…prirodan impuls, ugodan i životodavan…


Vrijeme je kad osjecam raspad sistema u glavi, padaju svakodnevne bitke u drugi plan, a ona jedina koja ne posustaje, bitka sa samim sobom je tu. Aktivna, zivahna, nasmijana, izazivacki me podbada i tjera na propitivanje…


Morati, htjeti, zeljeti…svi smo ove lijepe glagole ucili u skoli.


Nesto je drugacija nauka s njima u zivotu. Ne djeluju nimalo lijepi u borbi sa samim sobom. Toliko muke oko nepotrebnog i nametnutog moranja, toliko bola oko nezadovoljenih htijenja, toliko neispunjenih zelja i neprospavanih noci…


Zasto?


Zbog cega? Koga?



Tek kada se skinu samari, kada se zbace sva pitanja pa i odgovori, eto mi druge muke…


Pružene ruke…


Slatke muke…


Prepustanje i slamanje otpora…


I tiha ceznja duse prostrta niz dugacku poljanu noci…



Smiren djeciji sapat…

Uspavan vjetar…

Usnula stabla…


I oci. Budne. Zagledane u treperavo nebo. Bez želja i htijenja. Pogled koji se diže iz bezdana u bezdno…


lovica
„Sad svejedno, stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom žitnom polju. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini...nikog odraslog, mislim...osim mene. A ja stojim na samom rubu neke grozne provalije. Što mi je dužnost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji..hoću reći, ako netko trči ne gledajući kuda ide, ja moram iskrsnuti odnekud i uloviti ga. To je sve što bih radio čitavog dana. Da budem takav neki lovac u žitu. Znam da je to ludo, ali to je jedino što bih doista želio biti.“

Komentariši