Dvije se ptice, ni gladne, ni žedne,
U praskozorje probudiše
i zakliktaše
Jedna sa istoka, druga sa zapada
U istom času
prepoznaše se u drugom glasu
I zašutješe.
U sebe se zaljubiše.
U svoju muku prvoga leta
U bol i tugu nad slomljenim krilom
U pjesmu jata nad krajevima
Zastritim zlatom i mehkom svilom
Dva se kliktaja u jedan spoje
Kad sunce i mjesec smjenjuju straže
Ni istok ni zapad ne znaju šta će
Kuda to idu niti šta traže…
Lijepo 🥰
Za istok i zapad se ne bi znalo da ih život, kao prostor, ne uživa i ne opaža ♥️
Hvala, Senorita 🙂
vasionka, uziva i opaza i kao prostor i kao vrijeme ♥️