Susret godišnjih doba

Sudareni, sjeverac i jugo, nadmudruju jedan drugog u ljubavnom plesu. U poremećenom ritmu pahulje bježe, čas lijevo, čas desno pa se zavrte u vrzino kolo i igraju pijane od slatkoće i hladnoće zaigranih vjetrova.

Zazviždi pa zahuči, zanjiše otežalo granje zimzelenih stabala pa stane, sve se smiri i naglo zadrijema. Tišina.

 

Pahulje zbunjene, predaju se gravitaciji bez otpora. Kao da sve stoji i kao da se sve kreće, istovremeno.

 

Ispod bijelog pokrova, vatra i led.

 

Kao u pričama iz Hiljadu i jedne noći…izlaze suprotnosti u svojim ekstremnim izdanjima pred oči majke zemlje i pokazuju joj svoje sposobnosti, umijeće kaljenja i budjenja uspavanih mladih stabala, sve mogućnosti nevidljivih, u zemlji skrivenih, korijena, boje nadolazećeg proljeća, u jedan zvuk sažet cvrkut i zov ptica…

 

Zastajem uhvaćena u mrežu tišine i gledam u nevidljivo i ne vidim vidljivo i osjećam…U meni smijenjena sva godišnja doba.

 

Pomirene suprotnosti.

 

U dubinama zja neistražena džungla.

 

Ponajbolje u ovom nevremenu je ući tamo. Kad je već tako ravno na poznatom terenu.

 

Ne bih da kopam. Samo da razgledam. I pripitomim zvijeri koje još upoznala nisam.

 

U bijeloj vunenoj kapi Vjever mrzovoljno gricka suhi žir.

 

Vilenjak je obećao doletjeti na krilima južnoga vjetra, ali već danima nema nikakvih vijesti.

 

Svakoga jutra očešlja rep, očisti zube i zadovoljno se ogleda nad nezaledjenom baricom.

 

A Vilenjak, uhvaćen u vrzinom kolu, uživa u vrtnji i nimalo ne požuruje svoj dolazak.

 

Ako bi me neko pitao ko je Vjever, a ko Vilenjak, morala bih dobro razmisliti da odgovorim. Jer u njihovim ulogama sadržani, govore nesvjesni dijelovi naših bića.

 

Kada se već desi susret, Vjever i Vilenjak će nastaviti svoj put kao da nikada nije postojalo vrijeme čekanja. I postat će nevažna nestrpljiva priroda Vjevera i iskonska mudrost Vilenjaka.

 

Mirenjem suprotnosti dolazimo do ravnoteže.

 

 

 

20210320-144659-1

lovica
„Sad svejedno, stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom žitnom polju. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini...nikog odraslog, mislim...osim mene. A ja stojim na samom rubu neke grozne provalije. Što mi je dužnost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji..hoću reći, ako netko trči ne gledajući kuda ide, ja moram iskrsnuti odnekud i uloviti ga. To je sve što bih radio čitavog dana. Da budem takav neki lovac u žitu. Znam da je to ludo, ali to je jedino što bih doista želio biti.“

6 komentara

Komentariši