Zaboravljeni svijet se leluja u svojoj čistoći i neoskrnavljenosti tragovima čovječijih stopala. Ukalupljen u sigurnost tišine, ogleda se samodopadljivo u koritu razigrane rijeke. Hladnoća je prigušila klokotanje i žubor, led je okovao obale. Sve podsjeća na daljine kojima se nekada davno užurbano i zadihano probijao duh ne bi li našao svoj odraz nad zdencima uspavanim tišinom.
Probudi me kada se otopi led.
Kada zaigraju krošnje nad zaboravljenim svijetom i živost prirode bude zaglušujuće glasna.
Probudi me.
Drvorezom na kori stabla pod kojim drijemam ureži znak i nastavi svoj put.
Onda je vrijeme za buđenjeeee! Bar kod mene
Uživaj @malapčelomajo 🙂
Moglo bi se posmatrati da proljeće malo kaska kod mene, ali imaju i drugi faktori koji kažu da sve ima svoje vrijeme pa cu jos da drijemam 🙂
ovo me tako neodoljivo podsjeća na početak neke priče iz onih dječijih knjiga koje sam toliko voljela i čiji me završetak iskreno rastuživao 🙂