„Sad svejedno, stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom žitnom polju. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini...nikog odraslog, mislim...osim mene. A ja stojim na samom rubu neke grozne provalije. Što mi je dužnost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji..hoću reći, ako netko trči ne gledajući kuda ide, ja moram iskrsnuti odnekud i uloviti ga. To je sve što bih radio čitavog dana. Da budem takav neki lovac u žitu. Znam da je to ludo, ali to je jedino što bih doista želio biti.“ Pogledaj sve objave od lovica →
5 komentara
kišom onom najtišom … sve kiše su obojene tišinom, sjetom, sivilom, sve su kiše suze što sam davno isplakao, pa ih nebo tebi pokazuje, jer ih drugacije ni vidjela ne bi … i tako 🙂
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Koristimo kolačiće da bismo vam dali najbolje iskustvo na našoj web lokaciji. Nastavljanjem korištenja ove web lokacije, slažete se sa našom upotrebom kolačića.Prihvatam
kišom onom najtišom … sve kiše su obojene tišinom, sjetom, sivilom, sve su kiše suze što sam davno isplakao, pa ih nebo tebi pokazuje, jer ih drugacije ni vidjela ne bi … i tako 🙂
Prelijepo… Ne znam šta drugo da kažem…
Soko, lijepi stihovi, kao da su pisani u nekom tihom, kišnom, jesenjem danu…sa mišlju o njoj, sa srcem na dlanu…i tako 🙂
kap…hvala, ugledaj se na Emira…i ti umiješ pisati stihove 🙂
❤
❤