Sve teče…

Slova se razbijaju o mermerni pločnik. Kao loptice odskaču, miješaju se, čineći anagrame, enigme, besmislene nizove…
Čujem svoje korake…u ušima mi nakratko zabubnja Lakina pjesma: "Ne klepeći nanulama, nemoj da se praviš dama…"

Hm…

Divan je bio dan. Sav obučen u žuto svečano odijelo. Modrina Neba je izmamljivala uzdah. Divljenja. Iako sam više od pola dana provela u zatvorenim učionicama, ipak sam kao lopov krala tu modrinu i divila se jednom običnom sunčanom danu.

Poslije, na izlasku, srela sam nju. Crvenokosu. Da, želim baš tu nijansu, pomislila sam. Držala je u ruci "Znakove" i stajala ni tamo ni ‘vamo, zagledana u tamna stakla automobila koji je stajao ni tamo ni ‘vamo. Stajali su tako, minut-dva, dok se ona nesigurno nije pomaknula u sigurnu zonu, on je otvorio prozor i pogledao je čudno.

Okrenula se prema meni i mrmljala kako je mislila da je neko bio očaran njenom pojavom i stao tako da je posmatra sa "Znakovima" u ruci, kao neku izblijedjelu sliku izgubljene romantičarke i prastare ljubavi. Nasmiješila sam se, glumeći nezainteresiranost, nisam se čak potrudila ni da se upoznamo, iako smo bile novopečene kolegice. Ona je još manje bila zainteresovana. Kao da je bila razočarana ishodom prethodne scene…

Poslije smo sjele jedna do druge i vozile se nekoliko stanica, ne progovorivši ni riječ. Osjećala sam da pomišlja na to kako ne mogu doprijeti do njenog svijeta "načitanosti" i filozofije. A mene je zabavljala ta samouvjerenost, izgledala mi je poput zastave podignute na pola koplja.
 
Uljudno sam je pozdravila na izlasku i zadržala sliku u očima.

Udahnula sam dan i Nebo. Osjećala sam čestice (vjerovatno smoga) kako mile niz grlo, pluća… Zastala sam na pruzi, i najednom me obuzeo blesavi osjećaj da kao dijete skakućem..

Hm…

lovica
„Sad svejedno, stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom žitnom polju. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini...nikog odraslog, mislim...osim mene. A ja stojim na samom rubu neke grozne provalije. Što mi je dužnost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji..hoću reći, ako netko trči ne gledajući kuda ide, ja moram iskrsnuti odnekud i uloviti ga. To je sve što bih radio čitavog dana. Da budem takav neki lovac u žitu. Znam da je to ludo, ali to je jedino što bih doista želio biti.“

4 komentara

  1. teoretičar, hvala na komentaru, nisam sigurna da bi Crvenokosa razumjela selam, a ja nemam volje da razbijam oklop. Neki oklopi su poželjni, potrebni i neophodni. Distanca je sigurnost i daje mogućnost realističnijeg doživljaja stvarnosti. Ve ajekumu selam umjesto Crvenokose 🙂

Komentariši