Zainatio se mraz nad grmom ruže u bašti. S večeri je okuje u bijeli ogrtač studeni pa trnje ujutro bljesne i zaledi zrake sunca. Oči se priviknuti ne mogu na prizor ukraden iz bajke o Ledenoj kraljici koji bi trebao izgledati tužno, ali umjesto tuge iz njega zrači nestvarna ljepota. Sunce se u nemoći prelama kroz prozirne kristale stvarajući privid koji zamagljuje pogled.  Kako razmišlja mraz kada svojim dahom obavija slabašno stablo ružina grma? Da li to on štiti ružu? I da li je svjestan da je od sebe zaštiti ne može?

lovica
„Sad svejedno, stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom žitnom polju. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini...nikog odraslog, mislim...osim mene. A ja stojim na samom rubu neke grozne provalije. Što mi je dužnost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji..hoću reći, ako netko trči ne gledajući kuda ide, ja moram iskrsnuti odnekud i uloviti ga. To je sve što bih radio čitavog dana. Da budem takav neki lovac u žitu. Znam da je to ludo, ali to je jedino što bih doista želio biti.“

6 komentara

  1. Isprva sam mislila da treba biti slika uz ovu poeziju u prozi..
    Ne, ne treba…još je ljepše dok zamišljamo tu ljepotu koja se ispreliće sa nečim što joj je oprečno a nije ružnoća-ne, nego nešto što tu ljepotu odnosi.
    Bavim se mišlju da ruža ima neprolaznu ljepotu, pa i kad je smrznuta i uvehla ona nosi posebnu ljepotu, svoju.

  2. Ma slatko si ti ovo napisala..nekako nježno i osjećajno,a i navelo me na razmišljanje,hvala ti… 🙂

    Kad se utopim u ovo što si napisala, svi smo mi i mraz i ruža.
    Počinjemo život poput mraza stvarajući našoj majci mnoge teškoće iako smo nesvjesni toga.
    Ali kada se majka porodi odnosno procvjeta,ona zaboravi na sve teškoće kroz koje je s nama prolazila.
    I ruža se mora strpiti dok ne procvjeta a kamoli čovjek.

Komentariši