Ab ovo

Restartovanje mi i nije jača strana. Ali imam tu neku volju koja je konstanta moga života, volju da ustanem kada padnem. Rijetko pružim ruku, jer napor je druga konstanta koja me vjerno prati. Ne bih rekla da sam je svjesno izabrala, ali znam da je moja i pokušavam da prepoznam razloge zbog kojih me prati.

Nekada je pisanje bio pokušaj uobličavanja misli.

Sada bih da razobličim misao. Ili da, s onu drugu stranu, pokušam izaći iz okvira vlastite uobličenosti.

lovica
„Sad svejedno, stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom žitnom polju. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini...nikog odraslog, mislim...osim mene. A ja stojim na samom rubu neke grozne provalije. Što mi je dužnost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji..hoću reći, ako netko trči ne gledajući kuda ide, ja moram iskrsnuti odnekud i uloviti ga. To je sve što bih radio čitavog dana. Da budem takav neki lovac u žitu. Znam da je to ludo, ali to je jedino što bih doista želio biti.“

6 komentara

  1. dobrodosla 🙂

    padanja su prirodna i ne iziskuju napor. ustajanja su ono sto se broji.

    ako budes pusala iskreno, srcano, otvoreno i hrabro, tj. bar malo nalik jednoj ranijoj lovici koju smo citali nekad, ne mozes promasiti ni sa jednim konceptom

Komentariši