free
hit counters
Lovac u žitu

Lovac u žitu

Za ljubav nije potrebna snaga.Ona je snaga.

14.10.2017.

Iščašena generacija

Spremao se za odlazak u JNA skoro mjesec dana. Kuća je bila u neredu, jer je mati generalno raspremala svake sedmice. Otac je brojao pare svaku noć prije lijeganja u krevet i računao koliko bi bilo dovoljno njegovom sinu, jedincu, da pregura jedan dan, drugi...treći...da mu ništa ne zafali. Otišao je i mati se pretvorila u pokretnu siluetu. Nije govorila mnogo, a i kada bi progovorila, pogled joj je bio odsutan. Nakon mjesec dana, u ručno zašivenoj, bež boje, platnenoj vreći, stigla je njegova odjeća.

 Vreća je bila zašivena nespretno, crnim koncem.

Bože, kad se prisjetim te drame, prosto me savlada neki sram. Mati je napravila takvu scenu da evo ni sada ne shvatam zašto, ja, majka.

Doslovno se bacala po zemlji i urlikala.

Sin jedinac u JNA. Kakvi su to mitovi bili.



Par mjeseci poslije, pričalo se o ratu. Brat je bio u Srbiji, otac sijedio naglo, sestra u žestokim pubertetskim samoobračunima, mati izgubljen slučaj i ja, zadnja karika u lancu petočlane porodice, na rubu zloslutne '89. –te godine, u zemlji Jedinoj, bez identiteta raspršeni ljudi ummeta Muhammedovog.

 „Kako si se izjasnio, care?

 Kao Jedinac?"

"Mrš!“



Umjesto da upiše fakultet, odlikovan je mitraljezom. Poslije gelerima, a potom i mecima

Takav, izrešetan, još je živ. Mnogi njegovi vršnjaci nisu i ko mari za tim, osim majki?!

Majke.

Mahnita su to stvorenja. Nemate pojma šta sve mogu kad im se u damar dirne.

Ko pobjeđuje u ratovima?

Majke pobjeđuju.

Rođen je 1971. godine. Posmatram ga pažljivo i tražim tragove sjećanja. Vraćam film u rane devedesete, prebirem po velikim planovima i kao kulu od karata, rušim nacrte i nemuštim jezikom rigam teške, zabranjene riječi, čudeći se istovremeno otkud u meni takav zor. I kao neman izranja iz guste, ljepljive tame, Petar. Bio je pijan k'o zemlja. Otac ga je razoružao neprimjetno, kao i ostale članove družbe, koja se nakon lova ugnijezdila u dnevnom boravku naše kuće. Sklupčana, igrala sam se ispod stola i pažljivo osluškivala svaku njihovu riječ. Petar je bio najglasniji, a svaka druga riječ bila je psovka, grdna i teška. Brat je neprimjetno gladio tek dlačicama probijenu kožu na bradi i oko usana. U jednom momentu, Petar je opisivao kako se najlakše ubija medvjed. Ne znam iz kojeg razloga nešto u meni se pobunilo, naglo sam se izvukla ispod stola i progovorila dječijim glasom:

„Pa i medvjedi imaju dušu!“

Ukočio se i zakovao na mene leden i krvav pogled.

„Jebem li ti sunce!, hraknuo je i latio se za pojas. „Šuti! Šta ti znaš?!“

Otac je naglo pobijelio. Slavenko je oborio glavu. Ostali su se snebivali i niko nije znao ništa reći. Zavladala je tišina. Ne znam kako sam se obrela u drugoj sobi, a za tu večer, sijelo je bilo završeno. Neke, '87.




Mi smo to samo sanjali dugu i tešku noćnu moru. Prespavali smo najbolje dane života, rođeni moj. Grlim te ovim rukama golim i branim te u dovi od nemani koje te uzimaju u dugim noćima bez mjesečine. Pomislim kako bi mi bilo da ležiš ispod zgrudvanih ledina. I shvatim koliko sam sebična. Nismo mi bili predodređeni za taj bal i raskoš zla. Mi smo samo sanjali drugačiji svijet. A za snove nikoga ne možemo optužiti. Možemo samo naučiti razlikovati javu i san. I odlučiti gdje ćemo se duže zadržati. Da prežive sve godine mira teška razaranja u duši. i u dušama onih koji imaju one kojih nema...


Noviji postovi | Stariji postovi

Lovac u žitu