Sjećam se jedne rečenice iz srednje škole kojom sam počela pismeni sastav drugu iz klupe, Senadu, a koji je bio antitalent za pisanje sastava.
„Promukli jauci kiše zavijaju iza mojih prozora..“
Ne znam, kvragu, zašto zapamtim takve trice i onaj ošinuti pogled profesorice Zilhe i zašto mi te trice naumpadnu kad nemam inspiracije da sastavim smislenu prosto-proširenu rečenicu. Večeras se naprimjer u tom pokušaju noć zavukla u čizmu, a mačak je misteriozno nestao u davno opalom lišću nakrivljenog stabla oraha koje me nervira i koje ću posjeći.
Trebao bi snijeg pasti. Ili luster.
I meni cesto naumpadne moja dvica i recenica iz srednje skole: “On nije bio tako bitan lik u prici kao sto izgleda, vec samo kontrastna figura, naspram koje se ogleda velicanstvena licnost njegove drage.”
Nemoj sjeci orah. 🙁
Pao je snijeg.
On je bio bitniji lik u priči nego što izgleda. Hrabrost trebala dobiti pet.
Orah ti se jutros zahvaljuje za brižnost. 🙂
Ako ipak odlučiš da posiječeš orah prije toga zasadi nove dvije mlade voćke.
MS. hn. 🙂
Lovice, to je to!
Imas sve sto cini kvalitetnog pisca!
@hajjnezir, ve alejkumu selam,
Fin savjet, iako orah nije fiktivan, iako me nervira, iako je nakrivljen, ne bih imala srca, a ni pile, da ga posiječem, to mene samo pred promjenu vremena bjesovi prožmu pa moram na nekome da se iskalim…A orah je, onako, tvrd orah 🙂
@lady, lady, tanke su linije na kojima poskakuju slova..a slova od olova.