.

Sjećam se jedne rečenice iz srednje škole kojom sam počela pismeni sastav drugu iz klupe, Senadu, a koji je bio antitalent za pisanje sastava.

„Promukli jauci kiše zavijaju iza mojih prozora..“

Ne znam, kvragu, zašto zapamtim takve trice i onaj ošinuti pogled profesorice Zilhe i zašto mi te trice naumpadnu kad nemam inspiracije da sastavim smislenu prosto-proširenu rečenicu. Večeras se naprimjer u tom pokušaju noć zavukla u čizmu, a mačak je misteriozno nestao u davno opalom lišću nakrivljenog stabla oraha koje me nervira i koje ću posjeći.

Trebao bi snijeg pasti. Ili luster. 

 

IgreKlik - Igrice online

lovica
„Sad svejedno, stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom žitnom polju. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini...nikog odraslog, mislim...osim mene. A ja stojim na samom rubu neke grozne provalije. Što mi je dužnost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji..hoću reći, ako netko trči ne gledajući kuda ide, ja moram iskrsnuti odnekud i uloviti ga. To je sve što bih radio čitavog dana. Da budem takav neki lovac u žitu. Znam da je to ludo, ali to je jedino što bih doista želio biti.“

5 komentara

  1. I meni cesto naumpadne moja dvica i recenica iz srednje skole: “On nije bio tako bitan lik u prici kao sto izgleda, vec samo kontrastna figura, naspram koje se ogleda velicanstvena licnost njegove drage.”

    Nemoj sjeci orah. 🙁

  2. @hajjnezir, ve alejkumu selam,

    Fin savjet, iako orah nije fiktivan, iako me nervira, iako je nakrivljen, ne bih imala srca, a ni pile, da ga posiječem, to mene samo pred promjenu vremena bjesovi prožmu pa moram na nekome da se iskalim…A orah je, onako, tvrd orah 🙂

    @lady, lady, tanke su linije na kojima poskakuju slova..a slova od olova.

Komentariši