Spavaju, spavaju u meni misli moje braće i sestara ponad čijih tijela šute humke. Spavaju, spavaju u meni djeca Proljeća, nevidljivi Svjedoci čiji smijeh osluhnem u rana predvečerja i zastanem opijena trenutkom Vječnosti koji me je okrznuo, pokazao se nevinošću postojanja i nestao, ostavljajući me nespremnu da se ponovo vratim na prašnjavi put..

Spavaju, spavaju u meni rane i ja ih vidam riječima, suze čuvam za sreću. Sol na sreću i riječi na rane previt ću, da budem ista. Prkosna.

lovica
„Sad svejedno, stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom žitnom polju. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini...nikog odraslog, mislim...osim mene. A ja stojim na samom rubu neke grozne provalije. Što mi je dužnost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji..hoću reći, ako netko trči ne gledajući kuda ide, ja moram iskrsnuti odnekud i uloviti ga. To je sve što bih radio čitavog dana. Da budem takav neki lovac u žitu. Znam da je to ludo, ali to je jedino što bih doista želio biti.“

2 komentara

Komentariši