Pobjegao je s bojnog polja, ranjen soldat.

Rukom stiskao grudi iz kojih je kiptila zgrušana krv, mislio je.

Okrenuo bi se, ali dah života bi mu preči, da ga zadrži pod sklopljenim kapcima.

Tek kad je zatišje zatreperilo nad glavom mu, stao je, otvorio oči i zaprepašteno gledao u svoje grudi niz koje se slijevala jutarnja rosa sa pregaženog poljskog cvijeća...

Zabolio ga je muk, vratio bi se, ali je znao da je pao, pa makar stotinu puta ponovo ustao.

***
Voljeni ode da skupi se bolna radost u korita tvoja...Jednom kad potečeš mirna, znat ćeš da vrijedilo je.