Sjenovita su mjesta na kojima se udijevaju tanke niti između duša i vežu u čvorove kao u magijskim ritualima. Nemoguće je otkriti sve tajne sa kojih se osipa zemljani prah čovjekov, u želji da razazna  bar grubo obličje. Sjenovite su komore u koje se slijevaju čežnje ničim spolja izazvane, ali vječito prisutne i nikada ne znaš kada će se sliti sljedeća kap, kada će zatitrati damari, oštra bol prošarati prsa, kada će se riječ stinuti na usnama i očne duplje jako zaboljeti dok se u njih sa svih strana skuplja vrela suza.
"Sve što je na zemlji, prolazno je!" neumoljivo odzvanja i da se samo u tu istinu zagleda, čovjek bi mogao razumjeti suštinu svoga postojanja.
Ali, u njemu ima praznina, neispunjenih komora u koje se tek treba sliti kap iskonske čežnje, jednom, u tamno-plavi suton, dok zamišljen bude gledao u nebo, tražeći pogledom mjesec...Kada se pogled okrzne o treperavu, sitnu, zvijezdu, zaigrat će nešto u grudima i iz njih će provaliti goropadan ljudski strah od samoće, u prvi mah...a tek potom, spoznaja o blizini, o potrebi blizine duša čije su niti vezane u čvorove.

Kiša pada, rekao bi čovjek da je proljeće na pragu. A to jesen kuca na mala vrata i kiti đerdanom zlatnim djevojku koja bi se udala, ali joj dragi daleko. Tako se rodio sevdah. Da zateže đerdan oko vrata.

A proljeće će svakako doći. I dragi će. A i to će proći. ( Izvini, Meša.)