Od slova kulu gradim, a da bi bilo šta izgradili potreban je trud i ono nešto u nama što je nemoguće zadržati, što mora isteći i poprimiti neki oblik. Ne želim ja da moja kula bude velika i da joj se ljudi dive. Želim da bude prepoznata kao zaklon od jakog vjetra, da se u nišama njenim nastane ptice, da neko poželi pod njenim svodovima ovjekovječiti svoju ljubav, da oni, koji osjete da su se izgubili, u njoj pronađu smiraj i utjehu, da musafirima bude okrjepa, tragaoci za lijepim da pronađu u nekom njenom detalju trag neprolazne ljepote koja se nastanila na trenutak u mojim grudima i previše je to za ponijeti trošnom tijelu..Ono je samo prenosilac poruke zapisane u vrijeme, a sve što je u vremenu zapisano, njemu i pripada...Da se u vječnost otisne sve što duša u tijelu zarobljena pokriti mogla nije. Da se ne bi fragmenti iz mene otkidali na ovom malom polju, u trenucima kada ih ne mogu obuzdati...strpljivo ću biti i majstor i irget i možda jednom osvane slika kule od slova... za sve što dolazi...