free
hit counters
Lovac u žitu

Lovac u žitu

Za ljubav nije potrebna snaga.Ona je snaga.

27.09.2016.

Ram za crno-bijelu fotografiju

Svake godine pod strehom procvjeta bijeli sljez. Mati ga s jeseni iščupa iz korijena i zadije za drvenu gredu da se ustoji i osuši na promahi, potom lišće usitni, a korijen izreže na kockice i složi u teglu. I svake godine mi govori da je to „prijeki lijek“ za kašalj i grlobolju, naviknuta na moju odsutnost, tumačeći je kao nezainteresovanost.

A u mojoj glavi su samo kockice posložene naopako. To znam samo ja. Zato ni riječi o tome nikome.

Nisu to lego kockice pa da se nagrdiš kad nagaziš na njih. Sasvim su sitne i mekane, kao rahat-lokumi. Ali nisu slatke, ustvari, nemaju ukus po nečemu što bi svako volio.

Obično bi trebalo tražiti razlog zašto je nešto okrenuto naopako, ali to nije moj posao.

Dakle, trešnja je rasla na istočnoj strani naspram kuće i granjem zaklanjala horizont. Bila je ogromna, a s proljeća se pretvarala u raskošnu cvjetnu bajku. Prvi gosti u rane zore bili su kosovi. Nekoliko njih bi se zacrnilo na podivljalim bijelim šubarama i započelo zviždukanje kojem bi se priključili horovi sa susjednih jelovih stabala...

Ima nešto u grudima što se ne da opisati. Ima neka melodija o trajanju sjećanja koja ističe kroz tanke pore kože i urasta oko čovjeka gdje god da se nađe, pomažući mu da se primi, ali i da preživi na nekom novom, a tuđem tlu.

Bunovna od sanje, od mašte, od infantilnosti,otvorila sam uski prozor prije izlaska sunca i udisala jutarnje mirise proljeća, očiju sljubljenih s mehkim laticama behara, uživajući u cvrkutu koji je dopirao sa svih strana i tepajući crnim skitnicama, koji bi slijetali pod trešnju i zobali mrve hljeba iz stare tepsije, sinoć ostavljene za njihovu jutarnju gozbu.

Uskoro se mati promeškoljila i polahko se dizala sa kreveta, naviknuta da me zatekne u sjedećem položaju.

„Šta čitaš ovako rano?“

„Baštu sljezove boje.“

„Idem naložiti vatru pa i meni čitaj.“

„Hoću li ispočetka?“

„Meni će biti početak.“

Nakon što se kućom raširio miris izgorjelih šibica, zavukla se kraj mojih nogu pod jorgan, podlaktila se na desnu ruku i iščekivala da počnem čitati.

„Prepirka o bojama baš nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica pa ma kakve farbe bila. Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja i ja sam, već na prvom koraku od kuće, upao u nepriliku. Bilo je to u prvom razredu osnovne škole. Negdje sredinom godine učiteljica nam je pričala o vuku, te živi ovako, te hrani se onako, dok će ti odjednom upitati:

 

- Djeco, ko zna kakve je boje vuk? Ja prvi digoh ruku.

-Evo ga, Branko će nam kazati.

-Vuk je zelen!-okidoh ja ponosito. Učiteljica se trže i začudjeno nadiže obrve.

-Bog s tobom, dijete, gdje si to čuo?

-Kaže moj djed-odvalih ja samouvereno.

-Nije tačno, vuk nije zelen.

-Jeste, zelen je!-neočekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk čestitog djeda Rade. Učiteljica mi pridje sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuče me za uvo.

-Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti. Skoro plačući otklipsao sam toga dana kući i šmrcajući ispričao djedu sve što se u školi dogodilo. Ni slutio nisam kakva će se bura oko toga podići. Šta! Pred čitavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje rečeno budalom! Dotle li smo došli? I još reći da vuk nije zelen već nekakav … hm! E, to ne može tek tako proći. Sjutradan, pušući poput guska, djed je doperjao zajedno sa mnom u školsko dvorište i pred svom dječurlijom razgalamio se na učiteljicu:

-A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a! Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, čitavog vijeka s njima muku mučim, a ona ti tu … Po turu bi tebe trebalo ovim štapom pa da se jednom naučiš pameti. Izvika se djed, rasplaka se učiteljica, a i mi, djaci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave. Već sljedećeg jutra djeda otjeraše žandari. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj “buvari”, a kad se vrati, ublijedio i mučaljiv, on mi naveče poprijeti prstom.

-A ti, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko pa ću ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se tiče kakav je vuk.

-Pa kad me je ona pitala.

-Pitala te, hm! Imao si da ćutiš pa kvit. Sljedećeg proljeća, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu tu pomagali ni sva trtljanja neumornog rodjaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijeće ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.

Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.“

Zatvorila sam svoju lektiru nesigurno i tiho, misleći da je majka zaspala. A kada je tišina potrajala, upitala me je:  „Je li to sve?“

„Jest. Kraj jedne priče.“

„Upravu je Brankov dedo. Vuk je zelen. Kao naša mačka.“

„Naša mačka je siva, majko.“

„E, ne znam, sine. Mi kažemo da je zelena. Isto što kažemo da je u amidžince kosa plava, a ne žuta.“

„Vidi, stvarno. Kod nje je kosa žuta.“

Smijale smo se obje do suza i valjale po toplom gnijezdu sve dok se nije začuo babin tomos. Vraćao se umoran i pospan iz treće smjene. Viknuo je s vrata da se sprema kiša, iako nije bilo nikakvih znakova da će padati. Istrčala sam napolje za majkom i zanijemila od straha ugledavši veliki crni oblak koji je prekrio polovinu neba, dok se druga polovina plavila i odisala mirom...

9861 dan je prošao od oluje koja je izvalila trešnju iz korijena. Nije ostao ni panj. Ali, nekim čudom lišće njene krošnje je još uvijek zeleno, iako ne šušti. Još uvijek je jedna polovina neba plava i odiše mirom i sve mačke koje su se rađale i tiho umirale upletene u brojke bile su – zelene.

Nije to obična priča. U njoj je sjeme bijeloga sljeza „prijeki lijek“ za grudobolju. Ali to ja samo znam. Zato ni riječi o tome. Nikome.


Stariji postovi

Lovac u žitu