Ne tako davno kupila sam knjigu Zlatne bosanske bajke,  sa željom da ih pročitam zajedno sa svojom djecom. Pored toga što knjiga sadrži 50 bajki, svaka od njih je ilustrovana pa su me privukle i te ilustracije, tj.kako su sadržaji bajki zamišljeni u glavi jednog bosanskog čovjeka. Ako ništa, zanimljivo je te ilustracije uporediti sa slikama koje imam u svojoj glavi.

I tako, jednog lijepog predvečerja,  uz otvoren prozor, kroz koji su dopirali zvuci ljeta spolja, moja mlađa kćerka i ja se smjestismo u krevet i krenemo razgledati knjigu.

Prvo su me zapanjile ilustracije koje u sebi sadrže brutalno nasilje,  pa sam nabrzinu prešla preko njih da ih ona ne vidi. Odabrala je sama naslov, Mala vila, a ja sam, ne znajući u šta se upuštam, počela sa čitanjem...

Mala vila je, ukratko, arhetip žene koja je prevarena, iznevjerena, zamijenjena ljepšom i mlađom. Bosanske žene koja ne može to da halali pa će radije u grob ponijeti svoju tajnu, ali neće srcem nikad oprostiti.

To sam shvatala kako se koji red primicao kraju, a moje je dijete počelo plakati.

Hm...Našla sam načina da je oraspoložim, i obećala joj da ću joj kupiti knjigu koja sadrži ljepše priče. Pristala je bez oklijevanja i veliku knjigu, sa lijepim rozim koricama, odgurnula od sebe kao nešto opasno, nešto što u sebi sadrži zle sadržaje koji mogu okrnjiti njenu nevinu maštu.

I zadam se na razgledanje knjige malo pažljivije...Pogledam ko je to radio na knjizi i nađem imena naših uglednih profesora, lektora...Muhidin Džanko, da, sjećam ga se, polulud mi je djelovao kada sam polagala jedan ispit kod njega, daaavno, Književnost za djecu, čini mi se.

I sjetim se, pored toga, još jednom, kolokvija koji sam radila na temu Šta je to čovjek, a po uzoru na roman Robinzon Kruso. Sklepala sam ja taj kolokvij onako u dahu, a kada sam ga pročitala pred kolegama studentima, neko vrijeme su svi šutjeli i nisam bila sigurna da li je to bio moj fijasko ili nešto drugo. Nakon minut, ili koliko već, relativno je vrijeme u takvim situacijama, počeli su pljeskati. Izgubila sam sposobnost da se radujem bilo čemu što mi se događa, a što je rezultat nekog unutarnjeg izraza, a tada je to bilo još izraženije nego danas, pa nisam znala šta bih sa sobom.

I onda je uslijedilo ono zbog čega sam zapamtila Muhidina Džanku. Upisao je desetku na rad, a onda me pogledao, nešto promrmljao pa onda glasno rekao da sam ja to, možda, prepisala i upisao ocjenu devet.  Iako nije bio prvi koji mi je nešto slično rekao, ipak je ostalo nešto ljepljivo u mojoj svijesti za ljude općenito.

Nisam se riješila te ljepljive mase nikada,ona guta inspiraciju baš onda kada bi se ona razuzdala i jahala na olujnim oblacima, prelazila okeane i najviše planinske vrhove.

Uzela sam sebi zadaću, pošto nema slučajnosti, nipošto je nema, da analiziram knjigu bosanskih bajki i dam svoj osvrt na svaku od njih.

Nevjerovatno je koliko su u njima jasno dočarani sadržaji iz našeg nesvjesnog, koliko u sebi otkrivaju usud naroda na ovim prostorima i koliko je moguće djelovati svjesnom voljom da se ti arhetipovi unaprijede,  da se promijeni kolektivna svijest naroda koji je opisan u svakom stoljeću jako dobro, kroz pera naših najboljih pisaca. A svako od nas opet ponajbolje može učiti iz vlastitog iskustva, kroz komunikaciju sa svojim najbližim srodnicima, može uočavati obrasce ponašanja ljudi, a ja ću se potruditi da dokažem da su oni mnogo dublje u našoj kulturi uklesani u kamen i zemlju i da čovjek nekad nema izbora nego da se preda tim obrascima.

Samosvjesnost je težak pohod kroz džunglu, jako je teško odrediti koji je put manje opasan.

Nadam se da ćete mi pomoći u ovom poduhvatu, svi vi kojima je ovo interesantna tematika.

Navest ću primjer poznatije bajke Titiz i džomet, u kratkim crtama.

Dakle, džomet je dobričina, koji, zahvaljujući džinima postaje bogat i rješava svoja egzistencijalna pitanja, doslovno, preko noći.

Titiz je sebičan, skučen, tvrdica koji nastrada zbog svoje pohlepe i to tako što ga isti oni džini raskomadaju.

Površnim pogledom, ovdje je uspostavljena neka pravda, ali ima jedan dublji problem koji je danas jako vidljiv u našem narodu. Sva mjesta, na kojima se obećava zarada preko noći, su dobro posjećena, u običnom puku. Tamo gdje se ljudi bave teologijom, imamo na pretek iscjeljitelja koji vam skidaju uroke, sihr, i na kraju, da oprostite, i gaće, kad iscrpite sav novac koji vam ništa ne znači, jer vam je psiha bolesna, a da i sami ne znate uzrok.

Prevazilaženje ukorijenjenih vjerovanja, sujevjerja, traži od čovjeka veliki napor i rad na upoznavanju samoga sebe, a to je nemoguće dok se ne upoznaju sadržaji naše kolektivne svijesti koji nas određuju mnogo više kao individue nego mi to možemo zamisliti.

Iz usmenog blaga naše zemlje, možemo naučiti koliko je lahko programirati mozak mase.