Sa neba je pao siv i trudan oblak.

I  razbio se o vrele sarajevske džade.

Tamam mi bio pogled odmoran s vrha  Vrbanjuše, tamam se uspomene sletiše niz Sagrdžije...(Koliko li je koraka, koliko li je mapa, iscrtano!). S lijeve strane Dvorac želje,  gdje se mladost ukrstila sa drevnim mudrostima i zapetljalo se klupko koje se i dan danas raspetljava. Ikindijski ezan upotpunjavao je ambijent kao na filmskom platnu. Izmještanje iz vremena je najčudesniji oblik komunikacije sa samim vremenom. Zvuči kao paradoks, teško ga i jeste objasniti, a i ne znam šta je sve potrebno da se podudari da bi se doživjelo...

I tik na dnu ulice,  pao je...

Voda je kuljala iz oluka, a ubrzo je glavna ulica ličila na malu podivljalu rijeku.  Nisam dugo zikrila naglas, a danas je to bio prirodan refleks, toliko divljenja pomiješanog sa strahom ne doživjeh dugo.

La ilahe illallah.

Tako se i čovjek, kad-kad, prolomi. I sve ono čime je bremenit, izađe na vidjelo.

Strpljenje je najbolji saveznik u zrenju.

Nije me strpljenju naučila nauka, pa ni iskustvo. Naučila me ljubav.

Kada bih je opisivala, rekla bih da je ona Prisustvo.

Nema mnogo veze sa ljubavlju koju čula mogu iskusiti. Nema obličja, a uvijek je Ista.

Želim, ako se ikada prolomim, da se iz mene prolije Prisustvo.