Zapis o jednoj noci
Duboka nocna ura...
Djeciji sapat...
Huk vjetra...
Krckanje granja starih stabala...
U dubini šum života, šumnost krvi, igra uma, planovi za nepostojeće bivanje nekada, negdje, grickanje kostiju, miris borovine i probudjenih trava...Lavež, pospan i odsutan...Kao zijevanje covjeka koji se tek probudio iz dugog sna...
Nasuprot željama, mislima, htijenju, hinjeno htijenje me vreba, i ne znam za njega, a osluhnem ga u propadanju kroz dugi lavirint noci dok dusa sanjiva biva i trpi.
Trpi trnje udiveno pod kozu, poput onih bajnih čipova o kojima raspravlja besposlen svijet. Čipovani smo na razne načine, a ne znamo niti jedan kako da svučemo slojeve kože koja je kontaminirana raznim instrumentima, čak nam neki služe i kao ukrasi. A sve u svrhu da se identifkujemo, da pripadamo necemu, nekoj ideji, grupi, kojecemu.
A nad nama samo jedan zakon vlada.
Kroz vrijeme nepromijenjen. Ustrajno nas oblikujuci po svome. Pri svakom otporu bivanju, razjare se u nama vatre, ponori se prodube, praznina razjapi ralje da proguta pobune.
Skoro krisom naginjem se nad bezdane i posmatram kako se to pada... Pogled mi pada i pada...strovaljuje se...nigdje grane na koju bi se zakacio i odahnuo...oblaka na kojem bi usnuo...Strahota jedna je udobnost u iluziji i obmani u koju nas uljulja nasa vlastita zona komfora.
Noc se produbljuje...Ide ka svome vrhuncu...I najtamnija ima svoje jutro i svoj dan.
Stotinjak metara iznad, šum, ritam nekog nepoznatog mi života i bivanja. Djeluje zastrašujuće dok ga čulima osluskujem...
Iznutra, bice, osjeca gibanje poput disanja, bez nauke i razmisljanja, disanje...prirodan impuls, ugodan i životodavan...
Vrijeme je kad osjecam raspad sistema u glavi, padaju svakodnevne bitke u drugi plan, a ona jedina koja ne posustaje, bitka sa samim sobom je tu. Aktivna, zivahna, nasmijana, izazivacki me podbada i tjera na propitivanje...
Morati, htjeti, zeljeti...svi smo ove lijepe glagole ucili u skoli.
Nesto je drugacija nauka s njima u zivotu. Ne djeluju nimalo lijepi u borbi sa samim sobom. Toliko muke oko nepotrebnog i nametnutog moranja, toliko bola oko nezadovoljenih htijenja, toliko neispunjenih zelja i neprospavanih noci...
Zasto?
Zbog cega? Koga?
Tek kada se skinu samari, kada se zbace sva pitanja pa i odgovori, eto mi druge muke...
Pružene ruke...
Slatke muke...
Prepustanje i slamanje otpora...
I tiha ceznja duse prostrta niz dugacku poljanu noci...
Smiren djeciji sapat...
Uspavan vjetar...
Usnula stabla...
I oci. Budne. Zagledane u treperavo nebo. Bez želja i htijenja. Pogled koji se diže iz bezdana u bezdno...